14/05/2025
Sjećanje na heroje: 15. maj 1992. – Dan koji je oslobodio Tuzlu, a spasio Bosnu i Hercegovinu.
Petnaesti maj 1992. godine ostat će zauvijek upisan u kolektivno pamćenje Tuzle i cijele Bosne i Hercegovine. Tog dana, grad se nije samo odbranio – Tuzla je poslala poruku otpora, dostojanstva i jedinstva. Bila je to borba za život, za slobodu, za pravo da budemo svoji na svome. U toj borbi, mnogi su dali ono najvrednije – svoje živote. Među njima su bili Šemsudin Mahmutović, Alidin Mustabašić, Bahrija Dajanović i Sadik Ćehajić. Oni nisu samo imena na spomenicima. Oni su heroji.
Šemsudin Mahmutović (1970–1992)
Rođen 11. septembra 1970. godine u porodici Halila i Hašime, Šemsudin je bio srednji od tri sina. Odvažan, pedantan i posvećen, brzo je postao uzor među pripadnicima Specijalne jedinice MUP-a Tuzla. U aprilu 1992. pridružio se Manevarskoj jedinici. Tog 15. maja, obavljao je redovne dužnosti na raskrsnici Brčanska Malta. Šeretski osmijeh kojim je ohrabrio svog oca bio je posljednji trag njegove mladosti. Poginuo je iste večeri, pogođen na raskrsnici, u 22. godini života.
Aldin Mustabašić (1965–1992)
Rođen 29. januara 1965. u Tuzli, Aldin je bio sin Sadika i Ismete. Kada je domovina pozvala, bez oklijevanja je odgovorio. Kao pripadnik rezervnog sastava policije, bio je predan borac za slobodu. Poginuo je na Brčanskoj Malti, rame uz rame s drugovima iz II Manevarske jedinice. Pet mjeseci kasnije, rođena je njegova kćerka – Aldina, koja danas nosi ime svoga oca kao svjetionik sjećanja i ponosa.
Bahrija Dajanović (1948–1992)
Prvorođeni sin Rasima i Sadike, Bahrija je rođen 26. januara 1948. godine. U redove Manevarske jedinice „Stari Grad“ stupio je u aprilu 1992. Poginuo je u noći između 15. i 16. maja, pogođen granatom ispred zgrade DTV „Partizan“. Njegova smrt je svjedočanstvo da heroji nisu samo mladići, već i ljudi u zrelim godinama, spremni da brane domovinu.
Sadik Ćehajić (1954–1992)
Drugi od petero djece Saliha i Tahire, rođen 16. januara 1954. godine. Kao pripadnik 1. Manevarske jedinice, poginuo je u predvečerje 15. maja u agresorskom granatiranju. Bio je među prvim žrtvama tog krvavog dana, ali i među prvim svjedocima početka slobode koju je Tuzla tada izborila.
Nikad ih nećemo zaboraviti
Ova imena nisu statistika. To su životi, pogledi, riječi, osmijesi, očevi, sinovi, muževi, prijatelji. Danas ih se prisjećamo ne samo s tugom, već s ponosom. Jer zahvaljujući njima, Tuzla nije pala. A s njom – ni Bosna i Hercegovina.
15. maj nije samo dan otpora. To je dan kada je Tuzla postala simbol hrabrosti i razuma. Dan kada su građani rekli: ovdje nema podjela, ovdje je Bosna.
Zato, EL-FATIHA našim šehidima, i vječna slava svim braniteljima.
Nikad ih ne zaboravili. Nikad nećemo zaboraviti.
